Davno je Geothe rekao da je doći u Italiju, a ne vidjeti Siciliju, kao da
uopće niste vidjeli Italiju, jer Sicilija je ključ svega. No nije nam to bilo dosta, odlučili smo se vratiti na kopno i vidjeti još malo.
U gluho doba noći napustili smo Siciliju, one lijepe i one manje lijepe stvari/mjesta. S obzirom na
užasne plaže uglavnom smo se kupali u vlastitom znoju, što se posebno
odrazilo na smradove u autobusu (prozračio bi ga možda kakav tajfun).
Bilo je, naime, onih ljudi kojima bi trebalo objasniti da dezodorans ne
djeluje retroaktivno, i da se šprica nakon tuširanja u privatnosti sobe,
a ne u autobusu nama u oči i nosnice. Divna noć u autobusu.
[fakultativni izlet 30e]
Zora nam je zarudila u novom gradu, neznamkojemporeduudvatjedna, Napulju. U jednom uhu kroz slušalicu (hvala Ani što mi je napunila ipod) milozvučno pjevuši Amos Lee, dok se izmjenjuju slike velegrada i lijepo je, sve dok ne progovori glas vodičice kroz zvučnik iznad glave (kao glas s neba): "Iako je 9h ujutro držite se podalje od malih uličica...". Shit just got real. Mislila sam da sam strah od džeparenja bubrega ostavila na čarobnoj Siciliji, ali ne...
Vedi Napoli e poi muori.
(vidjeti Napulj i umrijeti)
Put do hotela ovaj put (začudo) nije bio ni mračan ni strašan. Smješteni smo na minutu i pol hoda od Piazze Giuseppe Garibaldi u hotelu Garden koji recepciju ima u prizemlju, a sobe na sedmom i osmom katu do kojih vodi minijaturni lift, a stepenice za evakuaciju su, logično, zaključane. Tu smo za početak samo ostavili stvari jer je check-in bio predviđen za 15h i pobjegli na izlet.
Izlet je počeo vožnjom u rikverc od dobrih 5min jer smo opet promašili put (što je s putevima koji vode na vulkane?), ali sretno završio na aktivnom vulkanu Vezuv koji se nalazi 9km od Napulja. Autobus nas je iskrcao u podnožju glavnog (i jedinog?) kratera i od tu je trebalo još po ure hodat do vrha. Upad za odrasle je 11e, a za studente 8e. Ja sam ušla, striček mi je poništio kartu, vidjela sam ispred sebe popriličnu uzbrdicu i veliku nemogućnost savladavanja iste, pa sam se nakon dva koraka okrenula i sjela na klupu. Bilo je oblačno i hladno, vjetar je jako puhao, tu i tamo bi se sunce ukazalo da zagrije udove, Napulj je bio skriven u daljini u bijeloj izmaglici. Kona se popela na vrh i pritom prošla kroz oblak, kaže da je Vezuv bolji od Etne, iako ja odbijam vjerovati. Jedino bi mogao biti pogubniji, ako se opet odluči aktivirati. Tako se odlučio aktivirati 79. god. pr. Kr. pa je zatrpao Pompeje, i možda će grubo zvučati- ali dobro da je, jer su Pompeji jedno čudesno nalazište.
U Pompeje smo stigli oko 13h, padala je lagana kišica i bili smo krepani, da je netko rekao da to možemo odgoditi odmah bi potpisala. No, dočekao nas je naš zgođušni lokalni vodič Rikardo (u biti se zove Roberto) i poveo nas u razgledavanje. Pompeji su rimski grad koji je Vezuv zatrpao lavom i pepelom davne godine prije Krista, a otkriven je tek 1600 godina kasnije sasvim slučajno jer je tu trebao proći nekakav kanal. Prava arheološka iskapanja počela su tek u drugoj polovici 18.st., a traju još i danas, zbog nedostatka novaca nije moguće sačuvati ni ono što je već otkopano tako da trenutno sve stoji (rekao je Rikardo).
Pokazao nam je grčki teatar i ispričao razliku između teatra i amfiteatra, koju sam vam objasnila tamo negdje u Sirkauzi. Vidjeli smo ostatke hramova, rimski forum, rimsku vilu i ostale kućerke, dućane i njihove fast foodove. Na slici (dolje) nam pokazuje pješački prijelaz tj. kanale u kamenu kojima su išli kotači od kočije. Poveo nas je u ostatke termi i pričao o prostorijama s hladnom, toplom i vrućom vodom (frigidarium, tepidarium i caldarium). Dobar dio vremena je potrošio da nam opiše Lupanare, glavni bordel u Pompejima, i tko je tamo odlazio i kako su im falusoidni oblici uklesani u kamenu bili putokazi ako bi se nedajbože izgubili.
Rikardo je cijelo vrijeme rečenice započinjao s 'you can imagine..", što je izazivalo salve smijeha, ali u biti 'you can really imagine" stare rimljane kako se prešetavaju i sipaju poslovice na latinskom.
Nismo se na kraju dugo zadržali, pa nismo uspjeli vidjeti više, bus je žurio na parkiralište u fazu 9-to satne hibernacije. No, Pompeji su zakon. Još jedan apsolutni 'must see'.
Vratili smo se u hotel, obavili check in, odvezli se liftićem na n-ti kat, smjestile se u sobu i onesvijestile od umora. Kad smo došle k svijesti, par sati kasnije, vani je bio mrkli mrak, grupa je odavno napustila hotel da bi odradila brzinsko razgledavanje, a mi smo bile gladne k'o pas i bilo nas je strah izaći na ulicu. Ali ipak smo se na kraju odvažile i krenule u pustolovinu traženja objeda. Srećom srele smo na putu V. koji nas je uputio na odličnu pizzeriju Umberto koja se nalazi 25m od hotela. I pizza je bila stvarno odlična, a kako i neće kad smo u Napulju, prijestolnici Pizze. To je isto kao da odete u Oroslavlje i ne svratite u Oro-goro. Samo što je napuljska pizza nešto puno finije, i nakon nje nemate osjećaj da ste pojeli hrpu kamenja koje tri dana nećete moći probaviti (što je čest slučaj s hrvatskim prevarama od pizza). Umbertova je bila tanka, meka, malo masnija zbog pršuta i maslinovog ulja, i sjela je ko budali šamar. Onako da te uljuška u san i zabraviš da se nalaziš na vrhu zgrade čije su evakuacijske stube zaključane i da si u slučaju neke gluposti prosto naj**o.
13. DAN- NAPULJ
Novo jutro, novi dan na ulici (od toga mi je već lagano muka). Doručkujem napokon jogurt i kukuruzne pahuljice, želudac je zahvalan zbog uskraćenog terora zvan prešećereni kroasan. Pakiramo stvari i spuštamo kofere na recepciju, ostavljamo ih praktički na ulazu sumnjivom recepcionaru i frendu mu Crncu. Ostavljam i fotić u torbi jer nije sigurno hodat s njim po ulici (koliko je siguran na recepciji je isto dosta upitno), zato nemam nikakvih .jpeg zapisa iz Napulja.
Pridružile smo se većoj skupini cura iz busa da ne lutamo same, a i zato što nismo imale kartu grada, i uputile se u obilazak Napulja. Uputile smo se čoporativno ulicom Giuseppe Garibaldi prema moru, pa avenijom Nuova Marina prema Novom Dvorcu. Na putu nas je pratio jak miris/smrad smeća i marihuane, prošle smo pored oronulih zgrada, sumnjivo pustih ulica i kilometarskog reda ljudi ispred pučke kuhinje. Kratki reality check kao svaki put kad se pentram do bolnice sv. Duh, pa tutnem nekom dedi 20kn za cigare, da ne skuplja čikove po podu, pa odem dalje i zaboravim, izgubljena u vlastitim mislima i "problemima".
Castel Nuovo ili Maschio Angioino je srednjovjekovni dovrac i jedna od najvažnijih znamenitosti u gradu, izgrađen je u 13.st. A portal je naknadno dodan krajem 15.st. u renesansnom stilu, autorstvo je pripisivano mnogima, između ostalih i našem Lucijanu Vranjaninu. Upad se plaća 6e, pa nismo istraživali unutrašnjost.
Spustile smo se južnije prema Castel dell' Ovo (Jajoliki dvorac?), smještenom na mjestu nekadašnjeg otoka Megaride, koji je kasnije pretvoren u poluotok. Ime dvorca potječe od rimskog pjesnika Vergilija Marona koji je, kao kaže legenda, stavio jaje u temelje utvrde i u slučaju da se jaje razbije dvorac bi bio uništen i niz katastrofalnih događaja pogodio bi Napulj. Upad je slobodan, što je super, jer je pogled od gore divan, na more i na Napulj. I ako ste znatiželjni, kao ja, zavirite u svaku pukotinu dvorca, u jednoj se nalazi lift koji će vas odvest ravno na krov, a ne u neke tajne podzemne svijetove ili Narniju. Jedino nismo vidjeli nikakvu zatočenu princezu, samo tri wonnabe u krinolinama od vjenčanica koje su se pentrale po stijenama ne bi li izgledala što izazovnije.
Naša zamišljena kružna putanja odvela nas je zatim na Piazzu del Plebiscito, kolosalni polukružni trg koji podsjeća na trg sv. Petra u Rimu. Na njemu se nalaze bazilika San Francesco di Paola i kraljevska palača s kipovima svih napuljskih vladara. Prostor služi za velike koncerte (prošle godine nastupio je The Boss) i za prosvjede (jedan manji se održavao u to vrijeme).
Sad smo već bile u finijem kvartu, vidjelo se po hotelima, dućanima, restoranima, čistoći ulica i gužvi. Ulicom Toledo uputile smo se k ili ka Arheološkom muzeju, ali smo srećom na pola puta srele Đakovčane koji su nam rekli da je pola muzeja pod ključem, da se ne može skoro ništa vidjeti i da se ne isplati ići. Produžili smo još malo do trga Dantea Alighieria gdje je izvjesna gospodična imala blagi živčani slom/ napad na nacionalnoj osnovi između redaka, pa smo je kolektivno morali otpratiti do pizzerije De Michele jer je ona naumila da jede (znam, jesti) u pizzeriji u kojoj se snimao treš film Jedi, moli, voli, slike Julie Roberts vise sa zida i u redu na pizzu se čeka i po dva sata. O tom po tom.
 |
| U ovom uzvišenom trenutku moja sposobnost opisivanja me izdaje. - Dante |
Oslobođene terora mogle smo se vratiti razgledavanju i ispijanju kave ili soka. Kolektivno smo odabrale jednu malu slatku slastičarnicu u blizini Katedrale. Wi-fi nam je već obilježio sjedenje po birtijama na putovanju, a šifra za ovaj je nadmašila sve do sada, na papiru je u dva reda stajalo sigurno 30 slova i brojki. Mislim da smo duže upisivale šifru nego što smo sve skupa provjeravale poruke.
Posjetile smo par crkava kojim više ne znam ime, između ostalog i katedralu, gotičku crkvu iz 13.st., koja stoji na mjestu najstarije crkve iz 570. godine prije Krista. Katedrala je povećena svecu San Gennaru i u njoj se nalazi bočica svečeve krvi (koja mora biti tekuća, jer ako nije sigurnost grada je upitna). Jaje, pa bočica krvi... u Napulju je nešto gadno pošlo po zlo, ali mislim da se ipak odaziva na Cammora.
Kad smo kod mafije šetale smo ulicom Vicaria Veccia u kojoj je bila sva silina očito ukradene robe koju su prodavali po niskim cijenama. Veliko pakiranje od 10 twix čokoladica za 2eura i odolila sam.
Uputile smo se prema pizzeriji De Michele na posljednju večeru u Napulju s prešutnim dogovorom da nećemo čekati 2h u redu. Nije bilo gužve, stol smo dobile za 5min. I onda iznenađenje, u tako razvikanoj pizzeriji očekivala sam čudesan izbor pizza, ali ne, sve se svodi na dvije (doslovno dvije) margaritu i marinaru, jedna s bosiljkom, druga s origanom. Obje koštaju 5eura. I ok je, ništa posebno. Ne bi na nju čekala duže od tih 5min.
Vraćamo se na recepciju hotela. Torbe su na broju. I mi smo na broju i svi čekamo u redu za jedan (!) wc u kojem želimo samo brzinski oprat zube i promijenit donje gaće. Do prvog kreveta i piđame dijeli nas još dobrih 28h. Smještam se u sjedalo, stavljam slušalice na uši, gasim zvučnik i svjetlo na prekidač, i razmišljam kako bi to isto bilo dobro napraviti s podražajnim receptorima.
Jedan dan je premalo da shvatim kako jedan grad, velik kao Napulj, uistinu diše. Zato moja nit smrdi nit miriše reakcija ne bi bila primjerena. Vratit ću se kad ne bude više opasno nositi fotoaparat oko vrata.
14. DAN- VENECIJA
[fakultativni izlet 15e]
U oblačno i hladnjikavo praskozorje četrnaestog dana sletili smo na još jedno parkiralište restorana/krčme uz cestu. Noć u busu bila je teška, talijanske autoceste dale su sve od sebe da nas dodatno umore, taman se nekako namjestiš i bus naleti na hupser koji te izbaci iz skoropaidealnog položaja, a vrati te tako da ti glava odskoči od prozora, svaki ulazak u tunel nova svjetlost koja udara u bolnu glavu, i ne znaš jesi li na putu za Veneciju ili za život poslije smrti, pa u punoj brzini (bez kočenja) bus uletava u krivinu, a ti maštaš da te centripetalna sila izbaci u neki paralelni svemir s krevetom i jastukom.
Šest noći spavanja u busu zvuči stvarno strašno i većina bi to odmah odbila (osim ako nije u pitanju 3.d. i maturalac), ali uistinu nije tako grozno. Strašna je bila samo ta zadnja noć, jer je svima već lagano dosta svega, i suputnika, razgledavanja, wc na benzinskoj, života iz putne torbe... ne kaže se bezveze svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Ja sam većinu vremena tih noći provela uistinu spavajući i sanjajući (na što su neki bili poprilično ljubomorni) što je u biti super, pa mi možda zato to nije tako teško padalo.
Za četrnaesti dan smo imali dva izbora, 1. fakultativni izlet u Veneciju i 2. bivanje na plaži u Lido di Jesolo. Na početku putovanja (uzročno posljedično nakon Riminija) samo se odlučile za broj 1, a s današnjom pameću bi možda čak i razmislila o broju 2. Zašto? Venecija u 8.mj. na 800 stupnjeva s gradacijom umora u nebesima predstavlja samo ultimativnu iritaciju. Sad bi vjerojatno odabrala opciju spavanja na plaži (koliko god loša bila).
Stigli smo oko 8h brodom u Veneciju i na ulicama je već bilo milijun Rusa i miljardu Kineza, ej! Red za crkvu sv. Marka do preksutra. Ne možeš se čak ni izgubiti ako hoćeš, jer bi te rijeka ljudi opet odvukla odakle si i krenuo. Uličice, mostići, kanali, gondole i nepostojeća romantika. Nepostojeće su bile i klupe, pa smo počinak tražile po crkvama, tamo je bilo mirno, hladno i mogle smo sjediti.
 |
| Ponte dei Sospiri |
 |
| bookmarks koji koštaju ko suho zlato, ali su lijepi |
Par fragmenta uslikanih u tom predugom danu, u gradu koji je inače uistinu čaroban (prvi put koristim ukletu riječ s kojom smo se susretali svaki put kad bi pogledali itinerar) i o kojem ću drugi put napisati cijeli ep. Obećajem.
Dočepali smo se busa, granice i Zagreba. Izljubili, izgrlili i oprostili...do nekog drugog puta, u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom cirkusu... (rekao bi Đole). Pozdrav Ani, Sandi, Stjepanu, Vjeki, Ivici, Dijani i Zokiju, ma gdje bili.
I rekao bi Rodriguez... she laughed when I tried to tell her, hello only ends in goodbye.
Nema komentara:
Objavi komentar
šećer dolazi na kraju :)